Judi
Ljubo Gamulin naslijedio je more. Možda je nedopustivo posezati izvan onoga što nam autor neposredno nudi, u ono što mi slučajno znamo. Nedopustivo, ali i nepreskočivo. Djed mu Tomo bio je znanstvenik i ravnao Oceanografskim institutom na Lokrumu u Dubrovniku. Otac Jadran cijeli život plovi, sasvim blizu valu, pobjeđivao je na regatama i gradio jedrilice. U tom povlaštenom lancu Ljubo je treća karika (ako se oni davni preci ne broje). More je i njegov izbor, ili: more je i njega izabralo. Ljubo fotografira more. Ali ne onako kako se to često čini, snimajući dopadljive odbljeske na površini, nego snimajući odbljeske na sudbini. Na sudbini onoga čime je more okruženo.
(iz recenzije Željke Čorak)