Ljubo Gamulin jedrenje

NASLJEDNIK MORA

Ciklus fotografija “Judi” Ljuba Gamulina

Ljubo Gamulin naslijedio je more. Možda je nedopustivo posezati izvan onoga što nam autor neposredno nudi, u ono što mi slučajno znamo. Nedopustivo, ali i nepreskočivo. Djed mu Tomo bio je znanstvenik i ravnao Oceanografskim institutom na Lokrumu u Dubrovniku. Otac Jadran cijeli život plovi, sasvim blizu valu, pobjeđivao je na regatama i gradio jedrilice. U tom povlaštenom lancu Ljubo je treća karika (ako se oni davni preci ne broje). More je i njegov izbor, ili: more je i njega izabralo. Ljubo fotografira more. Ali ne onako kako se to često čini, snimajući dopadljive odbljeske na površini, nego snimajući odbljeske na sudbini. Na sudbini onoga čime je more okruženo.

Gledajući jednu od prethodnih izložbi Ljuba Gamulina mogla se uočiti velika količina bjeline. Kao da je s tom bjelinom na neki način povezana memorija. Kao kad oko zažmiri pa u preostaloj svjetlosti izblijedjelih pojedinosti fiksira i rekonstruira prethodno viđeno.

Prvi sam put razumjela što znači čovjek u krajoliku kada je prije mnogo godina umro moj susjed na otoku, Vinko. Polako je zarastao put do njegovih maslinika, a masline su pojele kupjene. Krajolik se izmijenio. Otok se, doduše, tada još rasprostirao u savršenstvu svog primarnog života. Time ne mislim da je taj život ljudima bio lak. Samo se sjećam. Sjećam se trave s divljim orhidejama koje su pasle ovce što ih je strigla ruka koja je prela vunu drugoj ruci koja je sukala nit i plela divni smeđe-bijeli pulover boje ovaca. Nema ni ovaca, ni nîti, ni jedne niti druge ruke. Tek mi je u ladici pulover boje ovaca. Trava je na mnogim mjestima betonirana, na drugima minirana. Život je bez sumnje postao lakši. Primarni život opstao je još samo u citatima. Stilovi i razdoblja, zajedno s krajolikom, kao Legen-grad rone pod asfalt i kamione. Sekundarna i tercijarna privreda dovode na otok ljude koji s njegovim tlom nemaju trajne veze. Daleki novi vlasnici ili oni koji su zaposjeli mjesto središnjih pauka, radosni investitori i dobitnici, imaju je ponajmanje. A domaćima mnogo znače mrvice od njihove dobiti i prislanjaju se uz njih. I počinju osjećati i gledati tlo pod nogama na način tih stranih očiju. Nema više primarnih ljudi. Ima sekundarnih i tercijarnih. I stoga se mijenja i kategorija spomenika. Primarni ljudi danas su spomenici.

Zato se može kazati da Ljubo Gamulin fotografira spomenike.

Fotografije su Ljuba Gamulina crno-bijele. Na taj način on kao da ih je izvadio iz vremena, dajući im neku dublju istinitost, plaćenu lišavanjem, neku ozbiljnost teže izbrisivoga pisma. Svjetlost koja je na njima preostala, ponekad kao da je posuđena onkraj svijeta.

Te fotografije, pod zajedničkim nazivom “Judi”, okupljene su u četiri cjeline: Obrazi, Ruke ča misle, Mići i veli ča su mići bili, Igrat se je, igrat. Obrazi, ponekad lica kao cijeli prizor ili pak likovi s nešto pokreta, suočavaju se s tom onostranom svjetlošću koja ih čita kao Brailleovo pismo: sve čime su ispisani, ali s izvanjske i unutarnje strane. Gamulinov kadar svaki se put prilagođuje karakteru tog uvijek novog dijaloga, kao što je svaki obraz jedinstven u svom postojanju. Ponekad je motiv rezan, ponekad omotan nejasnoćom, ponekad grafički izoštren, ponekad mu je dodan neki škrti i opori ikonografski atribut. Ni laka ljepota ni moguća drama ne odvlače snimateljevo oko od nepoznanice drugoga, koja je upravo osvijetljena i ne treba je dalje raskrivati. Ali je uvijek vezana uz podneblje, pod nebom, i lica pod nebom leže kao oranice, što je dovoljna poruka.

Između čovjeka i svijeta su ruke, Ruke ča misle. One ga dohvaćaju, one uzimaju i daju, one su ispisane poput obraza, one rade i mole. A to je u primarnom svijetu isto. Zrnca krunice obuhvaćaju grožđe, ribe, mreže, sir, šipak, platno, kamen, drvo, biljku, zemlju, vodu, zrak… nož… Pokret ruke određuje perspektivu kadra, a pozornica njezina posla, svojom statičnošću ili gibanjem, nagib slike. U svakoj slici, u svakom djelu, nešto je sizofovsko, osuđeno i vječno.

U primarnom svijetu igra je ozbiljan rad, a na Gamulinovim slikama svjetlost je ozbiljan suigrač. Cjelina Mići i veliki ča su mići bili prožeta je iznimnim emotivnim nabojem. U povijesti čovječanstva djeca su i djetinjstvo rubna, štoviše zapostavljena tema. Djetinjstvo je doba nedoraslosti, to jest funkcionalne neuporabivosti. Tek je moderno doba vrednovalo alkemiju razdoblja odrastanja, labaviju vezu sa stvarnosti, no često je krivotvoreći i zlorabeći.

Ponuda «odraslog djetinjstva», ponuda neodgovornosti, spada u velike tržišne pothvate našeg vremena. Čudesna ozbiljnost Ljuba Gamulina priopćuje druge sadržaje, iz drugog svijeta. To je svijet u kojem se druže veliki i mali, razmjenjujući svoja bogatstva i povlastice. To su prizori mirnoga učenja i drugovanja, poštovanja i dugovanja: i to su prizori spomeničkih vrlina i sadržaja, koji spadaju u ikonografiju iščezavajućeg svijeta.

Ljubu Gamulinu nedostaje svaki ekshibicionizam. Tek ponekad pritisne jači akord svjetla i sjene, ili odreže suvišno, ili dopusti malo ekspresivne perspektive preostalom. To ne znači da njegova fotografija prepisuje viđeno ili da u to viđeno ne zahvaća. Ona traži napetost trenutačnog i trajnog, ona ulazi u tokove prolaženja, ona snažno uvlači vrijeme među sastavnice slike. Ona je djelo tihog, nepatetičnog i etički duboko prisutnog svjedoka – na razmeđu povijesti i sudbine Jadrana.

Željka Čorak

_____


27. rujna 2006.

SUPUTNICI MORA

U Gamulinovu doživljaju svijeta otok se nadaje kao sažetak životne osebujnosti

Sretao sam ih uz more, na zemlji. Slane, zasoljene, presoljene. Zaustavljao u hodu, poslu, u igri. Osjećao, presvučeni su životom koji je iza njih ili ih još čeka. Sada ih vraćam njima samima. Sada ih umnažam dijeleći ih s mnogima.
Tim je riječima Ljubo Gamulin (Dubrovnik, 1970.) popratio seriju crno-bijelih fotografija što ih je snimio na hrvatskoj obali i otocima tijekom pet godina rada za magazin »More« u kojem je zaposlen kao urednik fotografije, fotograf i novinar. Sad ih je, raspoređene u četiri cjeline: Obrazi, Ruke ča misle, Mići i veli ča su mići bili, Igrat se je, igrat, a pod zajedničkim nazivom »Judi« izložio u Foto galeriji Lang u Samoboru.
Gamulin je zaista nasljednik mora, izdanak obiteljskoga stabla što naraštajima crpi duhovne i materijalne sokove iz mora. U njegovu doživljaju svijeta more je očito staništem bitka, a otok se nadaje kao sažetak životne osebujnosti. Dijalog s vremenom autor začinje snimajući ljude, suputnike, braću po moru, one kojima se obraća materinskim idiomom - jude.
U njegovu kadru jedanput će biti samo lice, drugi put lik, u pokretu ili mirovanju, u poslu i igri, u muci i radosti… Svaki obraz, a obraz je istoznačnica za čovjeka, jedinstven je i neponovljiv. Jednako kao i ruke, ruke ča misle. One stoje između svijeta i čovjeka, reći će Željka Čorak u monografiji »Judi«, »one uzimaju i daju, one su ispisane poput obraza, one rade i mole. A to je u primarnom svijetu isto. Zrnca krunice obuhvaćaju grožđe, ribe, mreže, sir, šipak, platno, kamen, drvo, biljku, zemlju, vodu, zrak…nož... (…) U svakoj slici, u svakom djelu, nešto je sizifovsko, osuđeno i vječno«.
Ili, još izravnije, prizor što ga je snimio u Rovinju 2005. godine Ljubo Gamulin nazvao je: »Sizif prehitava z jednog kupa na drugi«. Sjedeći na malenu tronošcu na palubi kočarice, umorni ribar ručnom lopatom prebacuje ribu.
Prizor je uokviren oblačnim nebom s kružećim galebovima koje kao da priziva usud - kao što ribarevo lice ispisuje poslanje s ruba uzaludnosti. I na toj fotografiji svjetlost naglašava detalj istodobno gradeći cjelinu.
Autorsku prepoznatljivost Gamulinovim svjetlopisima daju i nazivi fotografija izrečeni zavičajnim govorima od Rijeke, Raba, Krka... do Šibenika, Brača, Dubrovnika... Riječ osnažuje sliku, podsjećajući da nam je čuvati otoke i jezik. Nije li, mihalićevski rečeno, svjetlost svijeta upravo u dobroti jezikâ?

Živana Morić

_____


IZLOŽBA FOTOGRAFIJA
GALERIJA SEBASTIAN ART
DUBROVNIK
23.06.2007. – 07.07.2007.

Uvodna riječ na otvorenju:
Goran Vuković, povjesničar umjetnosti

Neke stvari dolaze večeras na svoje mjesto. I nipošto prerano. Galerija Sebastian značila je jednoj generaciji dubrovačkih umjetnika, koji su krajem 80-ih birali i otpočinjali umjetničke studije, vrlo mnogo. To je generacija što je samo na fotografskoj sceni imala Ljuba Gamulina i Pava Urbana, Tomislava Svilokosa, Maru Bratoš i Anu Opalić, predstavnicu Hrvatske na 50. venecijanskom bijenalu. Tada se u Sebastianu moglo vidjeti izložbe predvodnika svjetske suvremene umjetnosti, ali i upoznati se sa djelima Demovića ili Marojice Mitrovića, što su, nakon studija u inozemstvu, donosili u Dubrovnik drugačije ideje, nove vizure i postupke. Galerija Sebastian bila je mjesto inicijacije koje je Dubrovniku davalo karakter likovnog centra. Za prvu izložbu Ljuba Gamulina u njegovom gradu, nakon dva desetljeća bavljenja fotografijom i studija povijesti umjetnosti, književnosti i kamere u Zagrebu, zbog toga je Galerija Sebastian pravo mjesto.
Trideset izloženih radova iz ciklusa Judi svojevrsna su sinteza. Gamulin je u početku bio vedutist i marinist. Fotografije toga vremena u kontrastu su crnog i bijelog, preeksponirane, poput crteža tušem što traže suštinu prirode i stvari. Zatim se bavio poviješću, fabulama i putopisima, da bi ga potom zaokupili ljudi. Po njihovim licima Fortuna je pisala kronike. Nigdje uz obale Mediterana te fotografije ne treba tumačiti. One su atlas svijeta koji pomalo nestaje, od takvih je prizora istkano naše naslijeđe.
Postoji jedna dubrovačka formula, toliko jasna da je ušla u književnost. U Graditelju svratišta netko kaže da Dubrovčanin treba otići iz svoga grada, naučiti i napraviti po svijetu što je njegovo i vratiti se doma da odmjeri svoju mjeru na Stradunu. Ali na kakav se Stradun vraća? I nas, što smo stalno tu, iznena?uju njegove promjene. Oni koji povremeno dolaze pitaju što se doga?a, jesmo li ludi.
Za mene postoje najmanje dva Grada i dva Straduna. Jedan svakidašnji, ljeti u gužvi, zimi u povlačenju i praznini. Drugi, za mene važniji, mjesto je susreta sa svima što su u svojim mislima tu, i sa onima kojih više nema. Na tome Stradunu mjeri se od večeras Gamulinova mjera.

________

FOTOMONOGRAFIJA JEDRA VJETRA

DUŠA

Dvije modrine od kojih se jedna mreška a druga kovitla; izme?u njih vjetar vitla, pa se donja ljeska a gornja mršti. Ili obratno. One se trajno mijenjaju, a mijene im prikazuje, uživa i trpi ljuska, kako se stoljećima nazivala la?a – dok je bila po ljudskoj mjeri. Tada je i ocean bio po mjeri ljuske, i oluja je bila uključena u njezinu zamisao. Danas se u toj participaciji ljuske u svemiru, uz barku na vesla, zadržala samo jedrilica. Razlika izme?u jedrilice i barke jest u osloncu na vjetar. To je igra povjerenja i nadmudrivanja koja u svakom pojedinom slučaju uključuje cijeli beskraj. I za koju nije svejedno, kao za glisere i druge plovne strojeve, da li je put pod njom gibanje vala ili asfaltna pista. Jedrilica nije platforma voajerizma nego čistilište pogleda. Ona dovodi čovjeka u dijalog neba i zemlje, kao ravnopravnog partnera sa svim šansama i rizicima. Štoviše, jedrilica treba čovjeka kao što kruzeri vjerojatno
ne trebaju kapetana. Čovjek je ovdje sa svim što je spoznao i zapamtio, sa svim od čega odlazi i čemu teži. On je podvrgnut i podvrgava, i što je najvažnije, on se prilago?uje. Strpljenjem ili brzim refleksom, čitanjem znakova i opraštanjem rana.

Cijela knjiga Ljuba Gamulina drama je jarbola. Kao neko klatno najpromjenljivije partiture, taj je jarbol isprobao sve kosine, sva svrstavanja i sva križanja. Svaki je jarbol kao središnja os svijeta koja dotiče dubine i uspravlja se dokle vjera segne, uokol koje se rasprostire beskraj i niži pitomi prisni vidici. Oko tog nesavitjivog prsta mijenja se podloga, nižu se rumenila i magle, prštanja i srebra, buka i zaborav. I okupljaju se ljudi, spremni da jedni drugima dadu cijelu ruku, svjesni da jedni o drugima i o toj ruci ovise.

Eto o tome je knjiga Ljuba Gamulina. Ništa u njoj nije slatko ni lako. Ona je puna rezova i napora, ona je puna bijega iz sveobuhvatnog kadra. Ona se hvata za trenutak, makar taj trenutak zadobiva neku konstruktivnu čvrstoću. U povijesti se arhitektura prispodabljala la?i. Gamulinove jedrilice djeluju poput arhitekture. Na njima se bilježi i baština kulture i svojstva civilizacije: u neskrivenosti novih tvari i apstraktno čistih boja. Brodovi se danas često krste imenima sastavljenim od prvih slogova više ljudskih imena: nekim neobičnim, plastičnim riječima koje ne podsjećaju ni na što bivše ni buduće. Na taj se način kopnene situacije puštaju da plutaju morem, često morem umjetnih ljubavi. A meni se uvijek činilo da za brod postoji samo jedno ime, makar ne bilo ispisano. Da ikad krstim brod, zvao bi se Duša. I o tome je knjiga Ljuba Gamulina.
dr. sc. Željka Čorak